Sve što trebate znati o penjanju na jednom mjestu!

Sportsko penjanje oduzima dan, jednakim intenzitetom onima koji pokušavaju ukrotiti visoke stijene, kao i onima koji penjače s divljenjem gledaju s obje noge čvrsto na zemlji. Međutim, ovog se sporta ne treba bojati jer će vam oplemeniti i tijelo i duh.

Od svega što je čovjek prošao kroz evoluciju, jedno je sigurno – ljudi su oduvijek težili prema visinama, što u emotivnom, a što u poslovnom ili rekreacijskom smislu. Iako svojom veličanstvenom pojavom izazivaju strahopoštovanje i mami uzdahe, planinski vrhovi i visoke stijene vrlo lako osvajaju ljudska srca, a najviše im se raduju avanturisti i ovisnici o adrenalinu koji penjanjem istražuju, testiraju i proširuju svoje granice izdržljivosti.

Na vrh planine možemo doći sami, i to pješice po planinarskim putevima ili penjanjem po stijenama i ledenim liticama. Pješačenje ili trekking je najprirodniji način čovjekovog kretanja po planinskim obroncima i ne traži posebnu fizičku spremu, dok su penjanje po stijenama, alpinizam i ekstremno penjanje potpuno druga priča jer se do cilja stiže isključivo snagom svojeg tijela.

Savršena suradnja tijela i uma

Kao rekreacija, penjanje po uspravnim preprekama postoji od pamtivijeka. Nastalo je iz jednog od tri osnovna ljudska pokreta – hodanje i trčanje kao primarno kretanje, dok su plivanje i penjanje sekundarna. Još davnih 1880-tih godina planinari su polako, ali sigurno, krenuli u osvajanja visokih litica, da bi se sredinom 1980-ih penjanje počelo razvijati kao moderan, natjecateljski sport i svojevrsna alternativa alpinizmu.

Za razliku od klasičnog alpinizma, u penjanju nema ledenih stijena i niskih temperatura, a oprema služi isključivo za sigurnost penjača od eventualnih padova, ali ne i kao sredstvo koje omogućuje napredovanje u usponu. Naime, glavni je cilj penjanja po stijenama i liticama savladavanje što teže i detaljima ispunjene stijene „slobodnom tehnikom“ (samo snagom svojeg tijela i inteligencijom), bez obzira na njezinu visinu. Uže, metalni osigurači i ostali predmeti koje penjač nosi sa sobom na stijenu služe isključivo u sigurnosne svrhe, da se ne ozlijedi i da ga zaustave pri padu.

Ima nešto graciozno dok gledate penjača kako se uspinje po litici. Još ako se pritom radi o iskusnom avanturisti, penjanje se laicima s razlogom može učiniti prilično laganim sportom. Međutim, oči nas znaju prevariti! Da odmah raščistimo, penjanje je iznimno fizički aktivan i zahtjevan sport koji traži puno vježbe, naporne treninge i ne razvija samo muskulaturu tijela, već trenira i moždane vijuge. Penjači se penju i oslanjaju o izbočine na stijeni samo uz pomoć svojih prstiju ruke i stopala. Na taj način uvježbavaju gipkost i snagu svog tijela, ali istovremeno razvijaju koncentraciju i fokusiranost.

Svi penjači početnici naprave istu pogrešku i prvo se uspinju rukama, a potom nogama i glavom. Trebat će im puno vježbe kako bi shvatili da je potrebno činiti upravo suprotno. Naime, pravi zadatak svakog penjača je dobro promotriti stijenu, isplanirati što više narednih pokreta, a tek onda namjestiti noge i početi se kretati rukama. Osim što se planiraju kretne po litici, umom se ujedno kontrolira strah, uspostavlja se pravilno disanje, predviđaju i rješavaju mogući problemi te smanjuje osjećaj umora.

Ako pitate penjače, svi će se redom složiti da je penjanje idealan natjecateljski sport, ne misleći pritom o klasičnom natjecanju „tko će brže stići do zadanog cilja“, nego se penjači nadmeću i sa samim sobom. Svaki put kada stignu do odredišta, ovi pustolovi ostvaruju jednu želju. I dok su još vruće glave oni već maštaju o sljedećoj, težoj i zahtjevnijoj dionici na koju se jedva čekaju uspeti.

Najpopularniji način penjanja u Hrvata svakako je slobodno penjanje. Ono se pak dijeli na nekoliko stilova i svaki od njih je atraktivan na svoj način i ima svoju publiku. Tradicionalni stil je najstariji stil penjanja s užetom u kojem penjač sam traži put do cilja. Dok prstima ruku i stopalima istražuje stijenu, penjač je ujedno i čisti od prljavštine, labavog kamenja i raslinja te ju „oprema“ smjerom kretanja postavljajući naprave za osiguranje (u penjačkom žargonu to su frendovi, čokovi…). Kad silazi sa stijene, penjač mora pokupiti sve mehanizme koji su mu pomogli da dođe do zacrtane visine i ne ostavlja nikakve tragove u stijeni.

Ako ih ostavi za druge penjače koji će se jednog dana penjati na tu istu stijenu, onda govorimo o sportskom stilu penjanja. Jedino fiksno, sigurnosno osiguranje koje može ostati na stijeni su dobro postavljeni spitovi, odnosno metalna sidrišta koja se namjeste na najčvršći i najkompaktniji dio stijene. Dok napreduju po stijeni, penjači će u te klinove s rupama „privezati“ svoje uže, te će im u takvoj kombinaciji služiti kao optimalna zaštita pri eventualnom padu.

Za preostala dva, pomalo ekstremna stila penjanja ne koriste se uže i spitovi kao zaštita, već se penjači uspinju zahvaljujući svojim „golim“ rukama i nogama. Bouldering je penjanje po malim stijenama koje nisu više od 5 metara, a penjač se osigurava debelom strunjačom koja amortizira pad. S druge strane, solo penjanje rezervirano je za izrazito sposobne i iskusne penjače koji će se uspeti na vrlo visoke stijene samo korištenjem prirodnih hvatišta i bez ikakvog osiguranja, čak ni strunjače. Za ovakav tip rekreacije potrebna je nevjerojatna psihofizička sprema jer i mala nepažnja može dovesti do tragedije.

I dok se mnogi ljudi čude zastrašujućim podvizima penjača koji kreću solo na okomitu stijenu i bez ikakve zaštite, jedan je čovjek učinio nemoguće – zahvaljujući svojim nadljudskim moćima uspio je sam i bez ikakvih mjera sigurnosti popeti se na gorostasnu granitnu stijenu El Capitan u američkom nacionalnom parku Yosemite. Alex Honnold je svoj pothvat snimio kamerama i sve predočio u Oskarom nagrađenom dokumentarcu „Free Solo“ u kojem je pokazao koliko je solo penjanje uzbudljiv, a istovremeno težak i riskantan sport.

Na stijenu se ne ide bez osnovne opreme za penjanje!

Nikada nije rano niti kasno započeti s penjanjem! Ovim se sportom mogu baviti doslovno svi, od djece do starijih osoba, muškarci i žene, niski i visoki... No, da bi postali vrhunski penjači potrebno je puno vježbe i treninga. Fizička sprema je vrlo bitna za ovaj sport jer se do odredišta dolazi isključivo snagom svoga tijela. No, početnicima je dovoljno da savladaju osnove penjanja, da nauče razlikovati penjačke tehnike i da se oslobode straha od visine i pada. Najvažnije je da vole prirodu i dašak adrenalina pod svojom kožom, te da su upoznati s opremom i njezinom pravilnom upotrebom.

Oprema ima vrlo važnu ulogu u napretku penjanja i o njoj može ovisiti uspjeh penjača. Zahvaljujući modernizaciji i tehnologiji, današnja je penjačka oprema puno lakša, praktičnija i izdržljivija od one koja se koristila prije stotinjak godina. Najvažniji dijelovi opreme u sportskom penjanju su uže ili konop, kaciga, pojas, posebne cipele penjačice, magnezij, karabineri i osigurači.

Penjač se uspinje stijenom privezan za jedan kraj konopa, dok partner na tlu vodi brigu o drugom kraju. Da odmah razbijemo mit, tu se ne radi o sasvim običnom užetu, već o tzv. dinamičnom modelu izrađenom od sintetičkih vlakana koji se pod opterećenjem rastežu prije nego li puknu, te ne upijaju vlagu i vodu. Penjači uglavnom koriste uže debljine od 9.8 mm do 11 mm i duljine od 60 m do 70 m. Uže se, kao i svaki dio opreme, mora pregledati prije svakog penjanja i nakon svakog većeg pada kako bi se ispitala oštećenost, te se sprema u torbu ili ruksak s posebnom pažnjom kako bi mu se produljio vijek trajanja.

Penjač se na stijeni dodatno osigurava vežući uže za „osiguranja“, odnosno fiksirane metalne dijelove u stijenama koje su postavili drugi penjači. Ti tzv. spiteri u kombinaciji s karabinerima štite penjača pri padu, dok penjački pojas ravnomjerno raspodjeljuje trzaj prilikom pada.

Kako ne bi došlo do stezanja i žuljanja, vrlo je važno koristiti odgovarajuću veličinu i kroj pojasa. Ono mora savršeno pristajati tijelu penjača, posebice na mjestima na kojima se veže, oko struka i oko svake noge u gornjem dijelu bedara. Premali ili preveliki pojas će ograničavati gibanje, a možda i disanje. Neka na pojasu uvijek bude dostupna i vrećica s magnezijem koji služi za povećavanje trenja između prstiju i hvatišta te smanjuje znojenje ruku.

U osnovnu opremu za penjanje svakako spadaju i penjačke cipele ili papuče, tzv. penjačice. Mnogi će iskusni penjači reći da su prave, kvalitetne i udobne penjačice zapravo najvažniji dio penjačke opreme, važniji čak i od pojasa, užeta i ostalih sprava za osiguravanje jer se penjač cijelo vrijeme uspona oslanja upravo na noge. Osnovna zadaća penjačkih cipela je da povećaju trenje između penjačevih stopala i stijene, da dobro prianjaju i ne stvaraju bol u stopalu.

Naravno, nije svaka penjačica dobra za sve stilove penjanja, stoga prilikom kupnje valja dobro razmotriti na kojim ćete se stijenama penjati i kakvim smjerovima.

Imati zaštitnu kacigu dok se penjete po litici svakako nije na odmet. Ona se obično ne koristi prilikom penjanja kratkim sportskim smjerovima, dok je za penjanje po dužim dionicama dio obavezne opreme. Ne treba napominjati dapenjačka kaciga štiti glavu pri padu ili pri iznenadnom udarcu u samu stijenu, no većina nas zaboravi da se u prirodi mogu dogoditi i iznenadni odroni kamenja ili leda, a pasti na glavu mogu i komadi penjačke opreme.

S tim robusnim šljemom možda nećete izgledati atraktivno na fotografijama koje ćete objaviti na društvenim mrežama, ali ćete zasigurno biti savjestan primjer pustolovne osobe koja ne želi riskirati život zbog par „lajkova“.

Ako se i zimi volite penjati po stijenama, svakako nabavite kvalitetan cepin i dereze ili žabice, tj. dodatke za planinarske čizme s plastičnim čepovima ili metalnim zupcima za lakše hodanje po poledici i smrznutom snijegu. Postoji klasičan model dereza koji se namjesti na čizme, te poluautomatski (s košaricom i automatskim zatvaračem) i automatski modeli (namijenjeni za hodanje po ledu).

Žabice su manje veličine i praktičnije za nošenje u ruksaku, dok su dereze bolje za dugotrajno hodanje. Penjačka oprema je kvalitetna i vrijedi svakog eura. Odnosite se prema njoj s puno pažnje jer vam čuva život. Ne bacajte ju na pod, ne gazite i ne ostavljajte na suncu. I zapamtite – sva oprema koju penjači koriste mora biti atestirana! To znači da se na njoj mora nalaziti pečat potvrde o testiranju, kao i podaci o njezinom maksimalnom opterećenju te oznaka UIAA, CE i ISO standarda.

Hrvatska je jedno od najboljih europskih penjačkih odredišta

Penjanje je jedan od rijetkih sportova koji se prakticira na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Za sve one koji se žele okušati u penjanju, sa učlane u školu penjanja ili u sportsko-penjački klub gdje će trenirati uspon na umjetnim stijenama i pod budnim okom profesionalnih instruktora s licencom Hrvatskoga planinarskog saveza. Od iskusnih trenera naučit ćete kako se osvajaju smjerovi, kako se penjati uz pomoć grifova (dodataka koji imitiraju prirodna ispupčenja i udubljenja na stijeni), kako se osloniti na partnera koji vam čuva leđa i štiti vas od pada, te kako napraviti pravilan čvor i osloboditi se osjećaja nesigurnosti.

Nakon predavanja, praktičnih vježbi i pokojeg izleta na prirodne stijene, doći će vrijeme da se i sami upustite u pustolovinu penjanja na pravu, visoku liticu. Hrvatska je idealna zemlja za penjače svih vrsta, jer obiluje prirodnim penjalištima opremljenima spitovima i osiguravalištima duž cijele jadranske obale, na otocima, u Hrvatskom Zagorju, Lici i Gorskom kotaru. U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji 76 uređenih vanjskih penjališta koje krase kilometri vertikalnih stijena.

Među najboljim i najpoznatijim mjestima za penjanje u Hrvatskoj svakako spada prekrasan nacionalni park Paklenica, kroz koju je prema rezultatima Državnog zavoda za statistiku RH 2010. godine prošlo 112.898 ljudi. Osim Paklenice najpopularnija su penjališta u Istri (Dvigrad, Rovinj, Buzetski kanjon, Kompanj, Limski kanal…), u Dalmaciji (Marjan, Markezina greda, Omiš, Trogir, Hvar, Karin…) u Lici (Golubinjak), te Zagorju (Pokojec) i na Kalniku. Osim penjališta na kopnu, Hrvatska također posjeduje i Deep water solo (uspon iz mora na strmim liticama bez osiguranja) penjališta.

Potvrdite svoje penjačko iskustvo na natjecanjima

Što se više razvijao, sportsko penjanje je sve manje imalo dodirnih točaka s prirodnim planinama i planinarstvom, a svese više odvijalo u dvoranama s umjetnim stijenama i uređenim sportskim smjerovima. Prvo hrvatsko natjecanje u sportskom penjanju na umjetnoj stijeni bilo je održano 1989. godine u “Domu sportova” u Zagrebu, no u posljednje vrijeme sve se više cijene organizirana natjecanja i događaji na prirodnim stijenama. Sportsko penjanje se sastoji od tri natjecateljske discipline, lead, bouldering i brzinsko penjanje, a u kojima se redovno organiziraju natjecanja državnog i kontinentalnog tipa, svjetska prvenstva i kupovi, te mastersi (natjecanja uz pozivnicu).

Gdje god se penjali i kojim god načinom, uvijek će se ocjenjivati težina uspona na stijenu, a ne brzina kojom je penjač došao do cilja. Ako govorimo o umjetnoj stijeni, težina se regulira razmještajem umjetnih hvatišta i nagibom. Ovisno od veličine grifova, njihovog oblika, rasporeda, razmaka između njih, te pokreta tijela (tzv. giba) koji penjač mora izvesti da bi napredovao u usponu, određuje se težina smjera, i to ocjenom u rasponu od 3 do 9, uz međustupanj težine a–c (a postoje i dodatne + i – oznake).

Sportsko penjanje je u vrlo kratkom vremenu postalo najbrže rastući sport u Hrvatskoj. Broj polaznika škola penjanja svakog mjeseca je u porastu, posebice otkad je ovaj sport uvršten u službeni program Olimpijskih igara 2020. u Tokiju. Budite i vi dio ove nove sportske senzacije – pokrenite svoje mišiće i sive stanice i krenite u osvajanje visina. Sve što vam treba su dobra volja i pozitivanstav, dok opremu možete pronaći u Hervisovim trgovinama ili na web shopu!