Sve što ste oduvijek željeli znati o alpskom skijanju
Čovjek je od davnina u potrazi za bržim i sigurnijim načinima kretanja po zasniježenim površinama. Zanimljivo je da su ga saznanja o načinima savladavanja snježnih terena u različitim krajevima svijeta dovela do sličnih rješenja. Za izradu dugih, tankih, fiksnih i sprijeda zakrivljenih ploha za klizanje po snijegu tradicionalno se koristilo drvo koje je u uporabi još i danas. Početna se primjena sa lovaca i nomada proširila na poljoprivrednike, putnike, šumare i vojnike - praskije i crteži na stijenama špilja u Rusiji, Kini i skandinavskim zemljama svjedoče o tome da su pomagala za kretanje po snijegu bila u uporabi još u IV. tisućljeću pr. Kr. Najstarije skije - od borova drva - pronađene pred nešto manje od stotinu godina u švedskom Kalvträsku sežu u III. tisućljeće pr. Kr.
I bloški skijaši koje opisuje slavni polihistor Janez Vajkard Valvasor u Slavi vojvodine Kranjske 1689. godine poznavali su način kako se zimi »nevjerojatnom brzinom« spuštati u dolinu. Osim dvije uske daske zakrivljena vrha »kmet u rukama drži drveni štap. Postavlja ga ispod pazuha kao potporu i kormilo te se naginje unatrag... Potom se znalački spušta padinom na način koji nadilazi svaku spoznaju«.
Alpsko skijanje kao sportska disciplina
U 19. se stoljeću skijanje sve manje koristi kao vid transporta a sve više u vojne namjene sve dok se, poglavito u Norveškoj, ne počinje razvijati kao sportska disciplina. Krajem stoljeća se širi na središnju i zapadnu Europu te Sjedinjene Američke Države a na Olimpijskim se igrama u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu 1936. godine prvi puta pojavljuje kao zasebna sportska disciplina. Danas se u većini 'hladnih' zemalja smatra jednim od najpopularnijih sportova a na Zimskim olimpijskim igrama sportaši u alpskom skijanju natječu se u slalomu, spustu, veleslalomu, superveleslalomu i kombinaciji.
Po mišljenju mnogih, najveći skijaš svih vremena (bio) je Šveđanin Ingemar Stenmark koji je čak 92 puta osvajao prva mjesta na utrkama Svjetskog kupa, Svjetskim prvenstvima te Olimpijskim igrama.
Skijaške tehnike
U početku način skijanja nije bio toliko važan koliko je bilo važno kretati se uz što manje napora i razviti što veću brzinu. Tadašnji se skijaši nisu služili posebnim tehnikama već se njihovo umijeće prvenstveno temeljilo na individualnim sposobnostima i vještinama. Razvojem natjecateljskog i rekreacijskog skijanja počinju se razvijati skijaške tehnike na koje su zasigurno snažno utjecali razvoj skija i opreme.
Sustavnost pristupa prvotno je zabilježena kod telemark zavoja kojega su razvili Laponci odnosno Skandinavci. Skijanje slobodnom petom omogućilo je skijašima kontrolu brzine i zaustavljanje ali se pokazalo nedovoljno sigurnim na strmijim alpskim padinama. Tada je otac suvremenog alpskog skijanja, Austrijanac Mathias Zdarsky, nakon brojnih pokušaja izumio ne samo prve metalne vezove s oprugama koje su nadomjestile dotadašnje vezove za telemark skijanje i s kojima su stopala prvi puta bila fiksirana za skije nego i skije s istaknutim bočnim lukom. Za strmije je padine Zdarsky izumio plužnu tehniku koju karakteriziraju široko razdvojeni repovi skija i blago spojeni vrhovi te savijena koljena. Kod te su tehnike skijaši imali noge u plužnom položaju veći dio vremena i samo su pritiskom skije određivali u kojem će se smjeru kretati. Plužna tehnika je po prvi puta omogućila brzo nizanje zavoja. Isprva se skijalo jednim drvenim štapom kojeg su ubrzo zamijenila dva štapa.
Uslijedila je Arlberška tehnika plužnim lukom kod koje je u zadnjem dijelu zavoja unutarnju skiju skijaš približio vanjskoj čime se iz plužnog prešlo u paralelni položaj. U odnosu na alpsku skijašku tehniku, arlberšku tehniku karakterizira izrazito niski stav uz niski opći centar težišta tijela što posljedično poboljšava ravnotežu. U to se vrijeme na skije postavljaju i metalni rubnici čime se omogućava brže skretanje koje je dodatno potaknuto ubodom vanjskog štapa prije samog zavoja.
Francuzi su, koristeći kandaharske vezove i kristijaniju, uveli rotacijsku tehniku sa zamahom vanjskog ramena, ubodom štapa i poskokom nakon čega je uslijedila tehnika suprotnog zasuka tijela koja je zahvaljujući pojačanim vertikalnim gibanjima i smanjenim pritiskom skije na podlogu omogućila izrazito brže zavoje.
Tehnikom neovisnog rada nogu i otvorenijim položajem skija ostvarena je veća stabilnost i omogućeno savladavanja neravnih terena. Kod ove se tehnike skretanje temelji na različitim načinima rasterećenja i opterećenja skije koja ovise o brzine skijanja i nagibu padine.
Carving je najsuvremenija skijaška tehnika koju karakteriziraju kraće skije povećanog bočnog luka osmišljene krajem 90.-ih godina prošloga stoljeća u Elanu. Širina skija pri vrhu i na krajevima veća je negoli u struku - činjenica da time brid skije tvori luk pomaže kod iniciranja zavoja tako da se brid urezuje u snijeg i skija sama teži ulasku u zavoj ostavljajući pritom ravan "urezbareni" trag. Sama konstrukcija skije omogućava vožnju na rubnicima i u samom zavoju, čime se dobiva na brzini. Zavoji bez otklizavanja dulji su i zaobljeniji a noge razdvojene kako bi se ravnomjerno koristili i gležnjevi i koljena. Ramenska os prati smjer skijanja.
Propisno opremljeni skijaši spuštaju se uređenim, obilježenim, osiguranim i nadziranim stazama s prirodnim i umjetnim snijegom. Skijanjem izvan obilježenih staza ugrožavate svoju sigurnost i sigurnost drugih skijaša. Pronađite svu svoju skijašku opremu samo u Hervisu!
